ČOVJEK I SAMOĆA U petak 9. veljače 2018. pokopan je u mjesnom groblju sela Podbila pok. Ante Lažeta, koji je rođen 1945. god. u Podbiloj od oca Mate i majke Mare r. Pavić, u vrijeme završetka Drugoga svjetskog rata, koji je rastjerao i pobio mnoge stanovnike toga mjesta. Na osmrtnici su napisana imena njegovih ožalošćenih sestara: Iva, Maca, Zora, Pava i Rosa, te je dodano da su ožalošćeni “ostala rodbina i prijatelji“, koji “tužnim srcem“ javljaju rodbini, prijateljima i znancima da je umro “naš dragi“ Ante Lažeta. Uz ovu obavijest nalazi se i slika pokojnikova iz mlađih dana, ali je lice vrlo prepoznatljivo i iz dana prije preminuća 7. veljače 2018. u Imotskom kod svoje sestre. Ante je, unatoč svojoj boležljivosti zbog čega nije služio vojsku i nije mogao ići u Domovinski obrambeni rat (1991.-1995.), radio nekoliko godina u Njemačkoj s pokojnim ocem Matom i stekao je mirovinicu, a sestre su ga nukale da dođe u Imotski ili pod stare dane da ode u Starački dom, ali on je sve to odbijao skoro sve do svoje smrti. Sestre su mu učinile sve, pohađale su ga i pomagale, ali on se odlučio da nigdje neće iz rodnoga kraja, pa čak ni u kuću u Splitu koju je za svoju djecu kupio Antin otac. Župnik don Ilija Drmić 9. veljače s početkom u 15 sati vodio je sprovod ovome pokojniku i istovremeno drugome pokojniku Mati Kneževiću, koji je rođen 15. veljače 1968. u Podbiloj, a nastanjen je bio u Posušju, gdje je i preminuo također 7. veljače 2018. Pok. Antu su dovezli oko 14,30 iz Imotskoga, a Matu 10-ak minuta kasnije iz Posušja uz molitvenu i duhovnu pratnju virskoga župnika don Ilije. Nakon pročitane riječi Božje, spomenuti župnik održao je i prigodnu propovijed, u kojoj je, između ostaloga, rekao i ovo s oslonom na samački život pokojnika, napose pok. Ante. “Upoznao sam pok. Antu Lažetu po dolasku u ovu župu u rujnu 2012. nakon preminuća župnika don Petra Vuletića (župnik: 1991.-2012.). Odmah sam osjetio da je on poseban čovjek jer ostvaruje svoj život na samački način, gotovo po uzoru na one stare redovnike monahe, koji su živjeli također samački ili u skupinama po više njih. Riječ monah dolazi od grčke riječi monahos što na hrvatskom znači samac, usamljenik. Ta osoba ili više njih prihvaćaju udaljavanje od svijeta i samački oblik života, koji je posvećen u prvom redu duhovnosti, tj. molitvi i kontemlpaciji, motrilaštvu. U našoj tradiciji monasi su se nazivali i po crnoj odori koju su nosili - črnorisci. Za pok. Antu se može reći da je prezreo sve ovozemaljsko, jer je živio u trošnoj staroj kući i 'čarnoj odori'. Uokrušce kuće, zapravo kamenih dvora kada se uzme vrijeme gradnje, odvijao se njegov život prožet određenim oblicima rada, a uza sve to tekla je i molitva na njegov samački način. Dolazio sam mu redovito tri puta godišnje radi njegove ispovijedi i pričesti, te o Božiću radi blagoslova kuće i njega, njegove osobe i svega njegova rada, uratka i plodova, te u prigodi nekih posebnih pohoda ovoga sela. Pokatkad bi se Ante pojavio na svetoj nedjeljnoj Misi u crkvi sv. Petra u Podbiloj ili pak u crkvi sv. Jure u Viru. Doživljavao sam to kao da je uskrsnuo iz one svoje prodoline, u kojoj se u ljetnome razdoblju nađu pokoji njezini žitelji, koji ne mogu nikako zaboraviti zvjezdano nebo ponad Podbile, kao ni sve ostale čari i ljepote ovoga kraja koji je odgojio i u svijet poslao mnoge svoje sinove i kćeri, razne umnike gotovo kao izaslanike Božje ljepote što je skrivena u ovome podnebesju, u kojem se probude i pozaspale mlinice u vrijeme kada Ričina teče, te melju zrnje žita i zrnje kave. Među navjestiteljima ljepote ovoga kraja su i č. s. Marija Mihaela Lažeta i don Andrej Lažeta. Ante je živio sam samcat, bio je samac na tvrdoj zemlji koju je obrađivao uzgajajući vinovu lozu i diveći se njezinim plodovima. Svoje iscijeđeno vino i rakiju dijelio bi putnicima namjernicima kroz njegov krajolik, kroz njegov k/raj. I ja sam bio sudionikom djelidbe svih dobara i blagodati što ih je Bog nama davao sam od sebe i po njegovim marnim rukama i nama darivao. I moja malenkost uzvraćala je njemu najvećim darima, svetim tajnama ispovijedi i pričesti, kao i svim blagoslovima što nam ih dobri Bog nadahnjuje. On je osluškivao naslonjen na zemlju glasove Božje. I nikada nije došao u iskušenje da Boga nema iako Bog pokatkad vrlo uporno šuti, te bi svatko pomislio da ga i nema kada tako šuti. Ante je znao da s izlascima sunca i zalascima toga istoga sunca Bog s njime putuje i razgovara sve dok ne zaspi u svojoj tvrdoj postelji. Smrću je njegov ovozemaljski razgovor završen kao i snovi, ali je istoga časa, istoga trena uspostavljen novi razgovor između ovoga zemnoga putnika, nezamonašenoga ili samozamonašenoga monaha i njegova Boga. Uvjeren sam, a na tu se nakanu molimo, da se posvema opredijelio za svoga Boga po uzoru na svete anđele i da mu je skupa s njima otpjevao svoje hvalospjeve. Isto tako i pok. Mate, koji je kao i Ante, dočekao 'sestricu smrt' neoženjen, u egzistencijalnoj samoći i samoj samoći, ne uvijek sam, nego okružen mnogima kojima je on samac njihovu samoću razbijao i bogatio život kao Božji dar. Danas se u ovome mnogoljudnome svijetu izjašnjavaju ljudi da su samci, da su usamljeni a žive u mnogoljudnom mnoštvu, u megapolisima, velegradovima. Problem samoće očituje se i na taj način kad nisi sam, bez drugih ljudi i osoba, ali ta samoća je zapravo suhoća puste i prazne zemlje i civilizacije bez Boga i njegova savršenoga reda, bez njegovih Zapovijedi i milosti. Usta bi željela piti a nemaju što, duša bi htjela milinu i milost a nema je nigdje jer smo zatvorili izvore Božje iz kojih to istječe. Suhoća i samoća ulaze u nas i muče nas. Ante Lažeta je simbol samoće s Bogom, a ovaj svijet, u kojem je živio, jest samoća suhoće i gluhoće jer ljudi više vole obijest negoli Radosnu vijest. Vjerujemo da je Bog primio ovoga Antu koji mu nije morao ništa reći samo se pred njim pojaviti ovakvim kakav jest i kakav je umro. Ostala je njegova prodolina u Lažetama u kojoj će uvijek odjekivati glas dragovoljno usamljenoga Ante, da ne kažem “monaha Ante“, a čut će ga, kada se ovdje svrate, svi oni koji nikako ne mogu zaboraviti ovaj zemaljski k/raj, pa gdje god da bili i gnijezdo svili.“